Dani Bože Hlasteca u Ludbregu: „Zlatni kaj“ u rukama Tibora Martana

Pjesme na kajkavskom jeziku Hlastec je pisao od rane mladosti, a tridesetak njegovih pjesama je uglazbljeno. Za života je Hlastec objavio pet zbirki pjesama. Posthumno je 2019., zahvaljujući blagonaklonosti Hlastecove obitelji, 2019. iz tiska izašla i šesta zbirka pjesama koja sadrži 60 do tada neobjavljenih pjesama.

– Manifestacija Dani Bože Hlasteca koju održava naša knjižnica slavi ovog kajkavskog pjesnika, ali i kajkavski jezik, odnosno kajkavsko narječje. Dani Bože Hlasteca održavaju se simbolično svake godine. Ove godine riječ je o jubilarnom 10. izdanju – rekla je Anja Špikić iz Gradske knjižnice i čitaonice Mladen Kerstner Ludbreg.

Središnji događaj bio je 8. recital kajkavske poezije Božo Hlastec koji je održan u subotu, 25. siječnja, u Centru za kulturu i informiranje. Ove je godine na natječaj pristiglo 79 pjesama od 30 autora.

Članice prosudbenog povjerenstva pregledale su i odabrale 16 kajkavskih pjesama koje će biti objavljene u sljedećem izdanju Zbornika radova koji izlazi sljedeće godine, a pjesme su interpretirane i na subotnjem recitalu.

– Iznimno smo zadovoljni odazivom, a posebno činjenicom da nam se javljaju i novi autori.

Ono što je specifično kada se autori izražavaju na kajkavskom, uvijek je nekako prisutna nota starine, tradicije… Poriv je i poticaj autorima da tradiciju pokušaju prikazati u modernom svijetu, u svemu onome što je aktualno – rekla je Jasminka Vugrinec, koja je uz Natašu Sedlar i Lidiju Novosel bila članica ovogodišnjeg prosudbenog povjerenstva.

Ipak, među radovima, kako je i praksa ovog recitala, trebalo je izdvojiti i nagraditi tri najbolja rada. „Zlatni kaj“ ove je godine pripao Tiboru Martanu, „Srebrni kaj“ Snježani Budanec, a „Brončani kaj“ Dragici Reinholz.

– Pobjednička pjesma govori o jednoj hiži koju je nagrizao zub vremena i koja polako, nebrigom možda vlasnika ili više možda vlasnici nisu na životu, polako nestaje na jednom malenom zagorskom brijegu i sa sobom odnosi brojne običaje, uspomene i sve ono što se u toj kućici nekad godinama događalo – pojasnio je Tibor Martan te dodao da u ovome vremenu globalizacije nismo svjesni da se gubi zavičajni lokalni identitet.

– Nameću nam se različite nove društvene norme, preuzimamo tuđe običaje. Naročito je to izraženo među mlađom generacijom, stoga je i ova moja pjesma na neki način apel svima onima koji možda posjeduju takve stare drvene dragulje i hižice, da ih na neki način pokušaju sačuvati i zaštititi, jer ako nestanu one unutar kojih su se odvijali brojni naši narodni običaji, ako nestane ta kućica, nestat će i običaja, a time onda jedan dio identiteta našeg naroda – zaključio Martan.

Recital je glazbom uljepšala Neda Njegač.