U intervjuima su s nama podijelile sjećanja na djetinjstvo, anegdote iz života, ali i što smatraju da je najvažnije u životu. Otkrile su nam svoje životne vrijednosti, ali i poslale poruku mlađim generacijama. Njihove priče prožete su sjetom za nekim davnim vremenima, ali jednako su tako ispunjene sretnim i lijepim uspomenama koje vrlo rado dijele sa svima onima koji odluče zastati na trenutak i spremni su poslušati priče koje ih vode u neka jednostavnija vremena.
Rođena 25. travnja 1925. godine u Nedeljancu, Monika Ljubek dočekala nas je s osmijehom i pogledom punim mudrosti i životnih lekcija. Rođena je kao najmlađa od šestero braće, ali kako je istaknula, ljubavi u obitelji nikada nije nedostajalo. Osim obitelji, rado se prisjetila i rada na poljima, prodaje povrća na placu te druženja.
- Radilo se na polju, a sve kaj se privrijedilo nosilo se na plac. Prodavala sam i svi su me imali radi, voljeli su me i kupci i drugi ljudi - rekla je Monika, pa dodala da je uvijek bila vesela, društvena i da joj nikada nije bio problem raditi.
Ispričala nam je kako su se morali ponašati u društvu, ali i kako su provodili slobodno vrijeme.
- Nekad smo morali starije slušati. I to ne samo roditelje nego i stariju braću i sestre. A u nedjelju, kad smo išli s blagoslova, išli smo na zabavu, ali samo po bijelom danu. Ako bismo ostali duže, onda bi nas stariji tjerali doma da se vratimo prije mraka. A ja sam jako voljela plesati, pa mi je bilo žao kad sam morala ići doma - prisjetila se i rekla da su joj najdraži bili blagdani jer je to bila prilika da se svi lijepo obuku i zabave na proščenjima.
Osim toga, zabavu su pronalazili u raznim jednostavnim igrama koje su igrali dok su čuvali krave ili se vraćali s rada na polju. Kako je istaknula, nije im trebalo puno da se zabave jer su sreću pronalazili u malim stvarima. Iako nisu imali puno, bilo im je dovoljno zajedničko druženje kao kada su čerhali perje ili čistili bučine koštice. Tada bi često znali i zapjevati i zaplesati.
U zimu 1944. godine, s navršenih 19 godina, udala se za Izidora, a upoznali su se preko njezina brata. Viđali su se samo po danu, a kada su odlučili vjenčati se, Izidor je prvo morao tražiti dopuštenje njezinih roditelja. Nakon što su oni pristali, mogli su stupiti u brak. U braku su dobili dva sina, Ivana i Josipa. Obitelj se s godinama širila, pa danas baka Monika ima petero unučadi, desetero praunučadi i dvoje prapraunučadi, a uskoro se očekuje još jedan član.
Obitelj joj je uvijek bila veliko veselje, a kuhanje je bilo jedan od načina na koji ih je voljela uveseljavati. Iako više ne može kuhati i pripremati kolače, rekla nam je da je jako voljela peći štrukle, gibanicu i vidovečki gibanik. Prisjetila se i kako je s 14 godina prvi put pekla kruh.
-Mama je bila bolesna i nije mogla kuhati ni peći kruh, pa sam ja morala. Ona je sjedila kraj mene i točno mi sve govorila što trebam raditi i tako sam ispekla svoj prvi kruh – rekla je Monika.
Dodala je i da se meso nije jelo svaki dan kao danas. Jelo se samo nedjeljom, i to kuhana govedina jer se tada kuhala goveđa juha. Svaki član obitelji dobio bi po jedan komad mesa. Ako bi se sve pojelo za ručak, za večeru se pripremao gibanik.
Nedavno je proslavila 100. rođendan, a tom su se prilikom okupili svi članovi obitelji. Iako isprva nije željela slavlje, kada je vidjela sve okupljene, pridružila se pjesmi i veselju te slavila sa svima do kasne večeri.
Na kraju našeg razgovora poručila je mladima da slušaju roditelje i starije, da ne budu oholi i da se što više druže s vršnjacima jer za sreću ne treba mnogo.
Ivka Cmrečak rođena je 27. lipnja 1923. godine u Križancu. Uskoro će proslaviti 102. rođendan, a unatoč godinama, još je uvijek vedrog duha i spremna za razgovor. Tijekom intervjua prisjetila se svoje mladosti.
- Imala sam dva brata i jednu sestru. Nije nam bilo lako. Jako smo se mučili jer smo živjeli u siromaštvu. Hranili smo kravice i pajceke, a uz to sam 30 godina radila u svilani - rekla je baka. Na posao je putovala pješke ili biciklom.
Uz smijeh je dodala da se nikada nije udavala jer su joj „momci uvijek bili nekako nezdušni“, a nije se htjela udavati samo zato što je to bio red. Ipak, dobrog društva joj nije nedostajalo – okupljali su se u prirodi, ružđili kukuruz, radili u polju i vinogradima, što je često bila i prilika za dodatnu zaradu, jer su se takvi poslovi ponekad i plaćali.
Baka Ivka uvijek je bila vrijedna. Nikada joj nije bio problem raditi u polju – dapače, voljela je ići na polje. Dok je mogla, hranila je i koze te obrađivala vrt. Također je šivala odjeću, a kako kaže, nije bilo važno kakvu odjeću nosiš, nego da je čista i cijela.
- Nosilo se jednostavno. Bluzice i kikljice. Nije bilo šoseva i puno različite odjeće. Ali preživjeli smo. Glavno da je bilo cijelo i čisto - rekla je Ivka.
Vjera joj je uvijek bila važan dio života. Tako se prisjetila da je unatoč opasnosti, za vrijeme komunizma, potajno odlazila na mise i pomagala oko župnog dvora.
Zbog svega rečenoga, Ivku je uvijek krasila skromnost, a ta se skromnost jasno vidi i u njezinoj poruci sadašnjim i budućim generacijama:
- Trebate jedan drugoga poštivati, s lijepim riječima. Ne govoriti loše jedni o drugima, nego opraštati jer ako se ne budete slagali, ne budete života imali. – zaključila je Ivka.
Priče baka Monike i Ivke podsjećaju nas koliko su jednostavni trenuci često i najvrjedniji. Iako su odrasle u skromnim uvjetima, njihovi su životi bili ispunjeni srećom, pjesmom, druženjima i ljubavlju prema obitelji. U današnjem svijetu, gdje sve brzo prolazi, dobro je s vremena na vrijeme zastati i poslušati one koji su prošli dug put. Od njih možemo naučiti da za sreću ne treba puno, samo malo poštovanja, zajedništva i vedrine.
Kako je rekla baka Ivka: „Ako se ne budete slagali, ne budete života imali.“
Tako jednostavno, a tako istinito.
