Zbor narodne garde ustrojio se kao odgovor na razoružavanje teritorijalne obrane u Hrvatskoj, kao i zbog nemogućnosti nove hrvatske države da osigura teritorijalni integritet i funkcioniranje pravne države na svom cjelokupnom državnom području. Krajem srpnja 1991. godine ustrojeno je Zapovjedništvo ZNG-a, zatim su osnovana zapovjedništva za istočnu Slavoniju, banijsko-kordunsko područje, ličko područje, srednju i sjevernu Dalmaciju te za južnu Dalmaciju. U kolovozu je osnovano i Zapovjedništvo Zagrebačkog korpusa Zbora narodne garde čime je zaokruženo ustrojstvo obrambenog sustava Republike Hrvatske. Hrvatske oružane snage tada su imale ukupno 60 tisuća pripadnika, od kojih je polovica, 30 tisuća pripadnika bilo u sastavu MUP-a.
Temeljem Zakona o obrani donesenog u rujnu 1991., oružane snage organiziraju se u jedinstvenu Hrvatsku vojsku (HV), a 21. rujna 1991. godine formiran je Glavni stožer Hrvatske vojske (GS HV), kojem je na čelu bio general Anton Tus. U početku je u Hrvatskoj vojsci bio zadržan Zbor narodne garde kao profesionalan segment Oružanih snaga, dok je pričuvni sastav ZNG-a i Teritorijalne obrane postao pričuvni sastav Hrvatske vojske. 3. studenog 1991. godine, postrojbe Zbora narodne garde preimenovane u Hrvatsku vojsku.
Formiranjem Zbora narodne garde stvorena je i vojna snaga koja je obranila napadnuta hrvatska područja. Usprkos nametnutom embargu na uvoz oružja hrvatske Oružane snage su se razvijale i stjecale iskustvo te su tako ostvarile uspjehe u nizu akcija i vojnih operacija, od zapadne Slavonije i Maslenice do operacija Ljeto i Zima koje su naposljetku okrunile 1995. godine provođenjem briljantnih vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja s kojima su i pobjednički okončale rat.
Hrvatska vojska se nakon Domovinskog rata profilirala iz ratne u mirnodopsku silu koja je danas spremna izvršiti sve zadaće koje su pred nju postavljene. Naime, u godinama nakon Domovinskog rata, Hrvatska vojska je započela procese transformacije te je cilj bio stvoriti malu, učinkovitu, mobilnu i modernu oružanu silu. Iskustva iz Domovinskog rata bila su dragocjena pomoć u tim nastojanjima, a stalnom, sustavnom obukom i školovanjem dostignute su zahtjevne sposobnosti.
Povjerenje savezničkih država u Republiku Hrvatsku i u Hrvatsku vojsku rezultiralo je primanjem Hrvatske u NATO savez, 1. travnja 2009. godine. Članstvo u NATO savezu omogućilo je Hrvatskoj još veći doprinos sustavu kolektivne sigurnosti zemalja Saveza i svjetskom miru, za čiju se uspostavu i očuvanje opredijelila još tijekom Domovinskog rata. Reforme koje je hrvatski obrambeni sustav provodio s ciljem ostvarenja članstva u NATO-u odgovarale su istodobno i standardima Europske unije, čija je punopravna članica Republika Hrvatska postala 1. srpnja 2013. godine. Ulaskom u NATO savez i punopravnim članstvom u EU ostvarena su dva najvažnija vanjskopolitička cilja Republike Hrvatske.
